Trebala je biti crno-bijela, ali ispala je sivo-bijela. Kako je tkanina od koje sam je sašila pamuk, isti onaj koji sam bojila već “n” puta, zaključila sam da je problem u boji. Možda je bilo previše tkanine za tu količinu boje ili možda baš ta vrećica imala neku grešku. Početkom ljeta poželjela sam rekreirati uzorak i, konačno, imati crno-bijelu haljinu.
Upravo sam ustanovila da sam se trebala još malo strpjeti i mogla sam proslaviti godinu dana NEpisanja postova na blogu! Iako sam svjesna da nisam bila osobito produktivna zadnjih mjeseci(volim se izražavati u eufemizmima) svejedno me šokiralo da sam zadnji post na blogu napisala prije nešto manje od godinu dana! To ne znači da uopće nisam šivala! Samo se nisam hvalila, ili bar detaljno opisivala proces nastanka svojih ruko/umotvorina!
Svaki put kad se odijevate, imajte na umu da ako taj dan umrete, ono u što ste bili odjeveni, vaš duh će nositi zauvijek! 😀
Ako je doista tako, ja želim biti odjevena u crnu midi ili maxi haljinu!
No, sudeći po mom ig feedu, barem u ovo ljetno doba, bila bih odjevena u neku od svojih živopisnih shibori kreacija. A činjenica je da je moj ig feed šaren jer su moj mozak i moje ruke “šarene”. Valjda dvije trećine onoga što stvorim je plod potrebe za stvaranjem, a ne zato jer mi treba. Najviše volim nositi crnu, jednostavnu odjeću, no kad šijem, rijetko mi pođe za rukom sašiti nešto takvo!
Trenutno nosim tri kupljene crne haljine i sve ih dosta često nosim, ali niti jedna nije savršena. Dvije su taman malo prekratke za moj ukus, na jednoj me smeta guma u rukavima, treća, najbliže savršenstvu, napravljena je od viskoze “žnj” kvalitete i na njoj se redovito počnu stvarati mucice na mjestu gdje torba ili remen dotiču tkaninu. Uprkos manama, volim ih i nosim, između ostalog, jer nikako da sašijem svoju idealnu crnu haljinu.
Ovogodišnji #memademay me potaknuo da se vratim korijenima(oh, kako to gordo zvuči!), što u mom slučaju znači, šivanju po krojevima po kojima sam sašila već puno odjeće, a kojima je svima zajednički nazivnik da mi dobro pristaju i da se dobro osjećam u njima.
Za sve one koji još ne znaju, #memademay je viralni “izazov” za nas kreativce koji šijemo, kukičamo, pletemo… Poanta je da svaki dan odjenete nešto što ste sami napravili i na taj način, osim promocije DIY kulture, osvijestite sadržaj svog ormara. Ja sam osvijestila koliko volim nositi neke od krojeva; daaaleko više no neke druge! Zaključila sam, opet, da kod mene sredine nema; ono što nosim je ili potpuno monokromatski i minimalistički(čitaj: “mlada časna”) ili kontrolirani kaos( čitaj: “cirkus je došao u grad”). Kad šijem, češće je zastupljena potonja kategorija.
Sudeći po blogu, čini se kao da nisam osobito vrijedna prošlih mjeseci. No, to je varka! Zapravo, sašila sam poprilično toga; pogotovo u prosincu. Većinom su to bili uporabni predmeti, pokloni za bliske osobe. Kad bi mi i palo na pamet da bih mogla sebi nešto sašiti, otvorila bih ormar i zaključila da imam dosta (i previše) stvari koje volim nositi i sve bi ostalo samo na maštanju.
Iako sam planirala sasvim drugačije, od zadnjeg posta na blogu prošli su mjeseci. Točnije, tri mjeseca! Nije da nisam ama baš ništa šivala, no, ništa što bi zaslužilo post na blogu. Kroj za suknju broj 106 iz Burde 10/2018
mjerkam već godinama-čini se kao model kojeg bih u budućnosti mogla napraviti u “n” verzija. Naravno, ako se pokaže da mi pristaje onako kako bih željela.
Zašto probna na kvadrat?
Volim učiti i vjerujem u cjeloživotno učenje. Osobni rast i razvoj je jedino tako moguć. Već dugo razmišljam kako bih si trebala “zadati” neke nove šivačke izazove, pa će prvi od njih biti: šivanje cargo džepova. Ne znam koji bi ispravan naziv bio na hrvatskom(shame on me! :-D), ali moram priznati da mi se uvijek činilo da je jako komplicirano. Dakle, prvi put šijem suknju po ovome kroju i prvi put šijem cargo džepove!
“Vrijeme brzo prolazi kad se dobro zabavljaš!”. I tako, u dobroj zabavi prošlo je više od tri mjeseca od mog posljednjeg posta na blogu. Ne mogu reći da ama baš ništa nisam šivala, no kad bi mi god pao na pamet konkretniji projekt, zaključila bih da mi ormari “pucaju po šavovima” i da imam dovoljno mnoštvo odjeće koju volim i koja mi pristaje. I, da mi ništa novo ne treba!
Disclaimer: Ovu količinu razuma još uvijek nisam uspjela primijeniti kad se radi o cipelama.
U lipnju sam, nakon što sam pregledala ljetnu odjeću, odlučila sašiti mini kapsulnu kolekciju odjeće u nebojama. Sašila sam crne šos-hlače suknja hlače i… čekaj… i… to bi bilo to! Jednostavno, opet me obuzelo bojenje tkanina i umjesto mini kapsulne kolekcije u nebojama, sašila sam ovo:
‘Ajde, ova sivo- bijela haljina je u nebojama. Doduše, daleko od minimalizma. I, ako ćemo biti iskreni, jedino nju sam svjesno isplanirala; sve ostalo je bilo trenutak kaprica! Kao i moja nova plava haljina.
Da moram izabrati što ne volim u procesu šivanja, to bi bile dvije stvari; već toliko puta spomenuta, moja averzija prema vađenju krojeva iz šnita krojnog arka na papir i- mijenjanje konca u endlerici.
Da, znam, problemi prvog svijeta.
Poželjela sam ljubičastu suknju. Ljubičasta mi je, vjerojatno, najdraža boja. Ne nosim je toliko koliko nosim neboje, ili, recimo, plavu boju, ali djelomično zato što na tkaninu u nijansama ljubičaste koje mi se sviđaju rijetko nailazim. Volim gotovo sve nijanse ljubičaste, no sklonija sam onom dijelu spektra od nijanse lavande pa do intenzivne purpurne ljubičaste.